
Sin je počeo da čita pismo naglas, ali već posle prve rečenice glas mu je zadrhtao.
„Dragi sine, znam da ti je danas poseban dan i da bi majka trebalo da bude pored svog deteta. Mesecima sam odvajala od svoje male penzije da svom unuku kupim nešto lepo. Nisam želela da dođem praznih ruku, jer nemam mnogo, ali imam srce koje za vas nikada nije prestalo da kuca.
Kada mi je tvoja supruga rekla da ne dolazim jer sam siromašna i da ću vas osramotiti pred gostima, nisam se naljutila. Samo sam se zapitala gde sam pogrešila u vaspitanju svog deteta.
Poklon koji sam poslala unuku kupila sam od novca koji sam mesecima čuvala za svoje lekove. Ali ne brini, sine, ne tražim ništa zauzvrat. Želim samo da znaš da tvoja majka neće zauvek biti tu.
Jednog dana možda ćeš poželeti da me zagrliš, a mene više neće biti.”
U sobi je nastao muk. Sin je spustio pismo, pogledao suprugu i upitao je:
„Kako si mogla ovo da uradiš mojoj majci?”
Snaja je pokušala da se opravda, ali tada je unuk prišao ocu, uzeo poklon i rekao:
„Tata, hoću da idemo kod bake. Ne zanima me koliko novca ima. Ja želim svoju baku.”
Sin je bez reči uzeo ključeve automobila i krenuo prema vratima.
A ono što se dogodilo kada su stigli pred bakinu kuću, niko od njih nije očekivao…