Godinama sam vozio istog starca autobusom besplatno, a nakon njegove smrti saznao sam da mi je ostavio celo svoje nasledstvo!

Žena je iz torbe izvadila staru kovertu i pružila mi je preko sedišta.

„Moj otac je godinama govorio da postoji jedan vozač autobusa koji mu je promenio život. Svakog jutra bi mu ostavljao novac, a zauzvrat tražio samo jedno – da nikome ne govori za to.”

Otvorio sam kovertu. Unutra je bilo nekoliko fotografija i pismo napisano drhtavom rukom.

„Dragi prijatelju, možda nikada nećeš saznati koliko mi je značilo što si me svakog jutra vozio do poslednje stanice. Znam da si mislio da sam samo usamljeni starac, ali ti si bio jedina osoba zbog koje sam imao razlog da ustanem iz kreveta.”

Zastao sam jer sam osetio knedlu u grlu.

Žena je nastavila:

„Otac mi je pre smrti rekao da pronađem čoveka koji ga je vozio i da mu predam ono što mu pripada.”

Izvadila je još jedan papir. Bio je to dokument o nasledstvu.

Pogledao sam je zbunjeno.

„Zašto meni?”

Ona je obrisala suze i odgovorila:

„Zato što je moj otac bio veoma bogat čovek, a vi ste bili jedini koji ste mu pomagali ne očekujući ništa zauzvrat. U testamentu je napisao vaše ime.”

U tom trenutku nisam znao šta da kažem. Samo sam pogledao prema poslednjoj stanici i setio se starca koji mi je svakog jutra tiho govorio: „Hvala, sine.”

A onda mi je pružila poslednju fotografiju, na čijoj poleđini je pisalo nešto što me je potpuno slomilo…