
Nisam mogao da verujem svojim očima kada sam video šta radi. Supruga je drhtavim rukama fotografisala ime uklesano na starom nadgrobnom spomeniku. Zatim je otvorila neku staru poruku na telefonu i počela da plače.
„Šta se dešava? Zašto si toliko uznemirena?”, upitao sam je.
Pružila mi je telefon. Na ekranu je bila fotografija starijeg čoveka, a ispod nje poruka koju je dobila od svoje majke pre nekoliko meseci.
„Ako ikada odeš u Srbiju, pronađi ovo ime. Postoji nešto što sam ti godinama prećutkivala.”
Pogledao sam ponovo u spomenik. Prezime koje je pisalo na njemu bilo je isto kao prezime moje majke pre udaje.
„Čekaj… odakle ti ova fotografija?”, upitao sam.
Supruga je duboko udahnula i rekla:
„Moja majka mi je priznala da je njen otac rođen u ovom selu. Čitav život je verovala da je izgubila svaki trag porodici…”
U tom trenutku začuo sam glas iza naših leđa.
„Vi ste došli zbog porodice Petrović?”
Okrenuli smo se i ugledali starijeg čoveka koji je držao štap u ruci. Kada je pogledao moju suprugu, oči su mu se napunile suzama.
„Bože moj… pa ti si ista ona žena sa fotografije…”
A onda je izgovorio nešto što nisam mogao ni da zamislim.