„Jelena, molim te, smiri se i saslušaj me. Nisam znala da ti tata nije rekao šta je uradio s novcem“, izgovorila je Sanja drhtavim glasom.
„Šta da mi kaže?! Da je šest godina uzimao moj teško zarađeni novac i kupio tebi zemljište?! Dok sam ja radila po dvije smjene i odricala se svega, vi ste iza mojih leđa pravili planove!“
Sanja je počela plakati.
„Nije bilo tako kako misliš. Tata je imao razlog.“
„Kakav razlog može opravdati to što je potrošio više od 17.000 maraka mog novca?!“
S druge strane zavladala je tišina.
A onda je Sanja izgovorila:
„Jelena, prije četiri godine bila sam teško bolesna. Ljekari su pronašli nešto zbog čega sam morala na hitnu operaciju. Nisam imala dovoljno novca, a tata nije mogao podići kredit zbog godina.“
Jelena je zanijemila.
„Kakvu operaciju? Zašto mi niko ništa nije rekao?“
„Zato što sam vas molila da ti ne govorite. Znala sam da štediš za stan i nisam željela da se odričeš svojih snova zbog mene.“
Jelena je sjela na stolicu.
„Ali kakve veze ima zemljište s operacijom?“
Sanja je duboko uzdahnula.
„Tata je novac prvo dao za moje liječenje. Poslije toga prodao je svoju staru vikendicu kako bi vratio dio tvoje ušteđevine. Međutim, tada se pojavila prilika da kupi malu parcelu po povoljnoj cijeni. Zemljište je upisao na moje ime jer sam ja tada završavala postupak za stambeni kredit, a on je vjerovao da ćemo ga kasnije zajedno prodati i vratiti ti sav novac.“
„Znači, ti si znala da je to moj novac?“
„Saznala sam tek kada je ugovor već bio potpisan. Molila sam tatu da ti kaže istinu, ali on je stalno ponavljao da će sve srediti prije nego što ti novac zatreba.“
Jelena je prekinula razgovor.
Sjedila je gotovo sat vremena, gledajući u kovertu na stolu.
Nije znala šta je više boli — izgubljeni novac ili činjenica da su joj dvije najbliže osobe godinama skrivale istinu.
Te večeri otišla je kod oca.
Milan je sjedio u staroj fotelji, gledajući kroz prozor.
„Tata, razgovarala sam sa Sanjom.“
Starac je spustio glavu.
„Znam, kćeri. Očekivao sam da ćeš saznati.“
„Zašto mi nisi rekao? Zar misliš da ti ne bih pomogla da si me pitao?“
Milanove oči napunile su se suzama.
„Zato što sam znao koliko se trudiš. Gledao sam kako odlaziš na posao bolesna, kako ne kupuješ sebi ništa, kako godinama sanjaš o svom stanu. Nisam imao srca da ti kažem da tvojoj sestri treba novac.“
„Ali imao si srca da ga uzmeš bez pitanja?“
Starac nije odgovorio.
Jelena je prvi put u životu vidjela oca tako slomljenog.
„Znaš li, tata, koliko puta nisam otišla na more? Koliko puta nisam kupila kaput koji mi je trebao? Sve zato što sam vjerovala da je moj novac kod tebe na sigurnom.“
Milan je zaplakao.
„Znam, dijete. I nema dana da se nisam kajao.“
Zatim je polako ustao, prišao starom ormaru i izvadio još jednu fasciklu.
„Postoji nešto što moraš vidjeti.“
Pružio joj je dokumente.
Bili su to papiri o zemljištu, procjena vrijednosti i pismo jedne građevinske kompanije.
Jelena je počela čitati.
Parcela koju je otac kupio prije nekoliko godina nalazila se na području gdje je planirana izgradnja novog naselja.
Prema procjeni, njena vrijednost sada je bila gotovo 90.000 maraka.
„Tata, šta je ovo?“
„To zemljište danas vrijedi mnogo više nego kada sam ga kupio. Dogovorio sam se sa Sanjom da ga proda čim pronađemo ozbiljnog kupca. Želio sam ti vratiti sve, zajedno s novcem koji bi zaradila da si ga štedjela u banci.“
Jelena je gledala u papire, ali nije osjećala radost.
„Nije stvar samo u novcu, tata. Stvar je u povjerenju.“
Milan je klimnuo glavom.
„Znam. I zato ne tražim da mi odmah oprostiš.“
Narednog jutra Sanja je došla kod Jelene.
U rukama je držala malu kutiju.
„Želim da ti pokažem nešto“, rekla je.
Iz kutije je izvadila fotografije iz bolnice, otpusnu listu i nekoliko starih pisama.
„Tata je dolazio svakog dana. Sjedeći pored mog kreveta, stalno je govorio da ima dvije kćerke koje voli više od života. Ali najviše se plašio dana kada ćeš saznati šta je uradio.“
Jelena je počela plakati.
Sanja ju je zagrlila.
„Ne tražim da opravdaš ono što smo uradili. Nije bilo pošteno prema tebi. Ali želim da znaš da te nikada nisam htjela prevariti.“
Nekoliko sedmica kasnije zemljište je prodato.
Nakon troškova i potrebnih obaveza, Sanja je Jelenu pozvala u banku.
Na račun joj je uplaćen iznos od 30.000 maraka.
„Ovo je tvoj novac, Jelena. I još nešto preko toga, jer si toliko godina čekala.“
Jelena je gledala u potvrdu o uplati.
„A šta će biti s ostatkom?“
„Tata je rekao da ga podijelimo. Ali ja sam odlučila da svoj dio iskoristim da mu uredim kuću i obezbijedim pomoć kada ostari još više.“
Prvi put poslije mnogo mjeseci Jelena se iskreno nasmiješila.
Mislila je da je priča konačno završena.
Ali tri dana kasnije, dok je pripremala dokumentaciju za kupovinu stana, zazvonio joj je telefon.
Zvao ju je nepoznat broj.
„Dobar dan. Da li razgovaram s Jelenom, kćerkom gospodina Milana?“
„Da, izvolite.“
„Ovdje advokat koji je prije nekoliko godina vodio jedan postupak za vašeg oca. Moramo hitno razgovarati.“
Jelena se uplašila.
„Je li tata dobro?“
„Koliko znam, jeste. Ali postoji jedan dokument koji vaš otac nikada nije preuzeo.“
„Kakav dokument?“
Advokat je zastao.
„Radi se o nasljedstvu vaše pokojne majke.“
Jelena je osjetila kako joj srce ubrzano kuca.
Njena majka preminula je prije više od petnaest godina. Nikada joj niko nije spominjao nikakvo nasljedstvo.
„Ne razumijem. Mama nam nije ostavila ništa osim nekoliko komada nakita.“
Advokat je tiho odgovorio:
„Gospođice Jelena, vaša majka je prije smrti otvorila poseban štedni račun. Na njemu je ostavila novac namijenjen isključivo vama. Ali to nije ono najvažnije.“
„Nego šta?“, upitala je.
„U njenom testamentu postoji uslov koji se odnosi na vašeg oca i sestru. Kada saznate šta piše, shvatićete zašto je vaš otac toliko godina pokušavao da sakrije određene stvari.“
Jelena je spustila telefon i ostala nepomična.
Taman kada je pomislila da je oprostila ocu i sestri, pojavila se nova tajna koja je mogla promijeniti sve što je znala o svojoj porodici…