
„Za mog unuka, koji je mislio da mu nikada nisam davao dovoljno. U ovoj torbi nalazi se sve što sam godinama odvajao za tebe. Nisam želeo da odrasteš misleći da se sreća kupuje novcem. Želeo sam da naučiš da svojim rukama stvoriš nešto što ti niko nikada neće moći oduzeti. Ponosan sam na tebe, sine. A sada je vreme da ti dam ono što sam čuvao celog života.“
Kada sam pročitao poslednju rečenicu, ruke su počele da mi drhte. U torbi je bilo nešto što nisam mogao ni da zamislim. Suze su mi same krenule niz lice, a tada sam shvatio koliko sam godina pogrešno razumeo svog dedu…