Notar je zastao, pogledao obje sestre i nastavio čitati posljednje riječi njihovog pokojnog oca.
„Mojoj kćerki Marini ostavljam polovinu porodične kuće, jer je to njeno zakonsko i moralno pravo. Ali mojoj kćerki Ivani ostavljam i zemljište koje sam godinama čuvao, jer postoje stvari koje novac nikada ne može platiti.“
Marina je nervozno prekrižila ruke.
„Kakve su to stvari? Zar ja nisam njegova kćerka? Zar nisam zaslužila isto?“
Notar je podigao pogled.
„Molim vas, dopustite mi da završim.“
Zatim je nastavio čitati:
„Kada sam prije pet godina teško obolio, ljekari su mi rekli da će oporavak biti dug i neizvjestan. Nisam mogao sam ustajati, kupati se niti pripremati hranu. Tada sam shvatio koliko čovjek može biti usamljen čak i kada ima dvoje djece.
Moja Marina živjela je svoj život. Zvala me za praznike, ponekad za rođendan, ali kada bih joj rekao da mi nije dobro, odgovarala bi da ima previše obaveza.
Nisam joj zamjerao. Svako ima svoj život.
Ali Ivana…
Moja Ivana je svakog jutra prije posla dolazila da mi pripremi doručak. Poslije posla donosila mi je lijekove, čistila kuću, prala odjeću i sjedila pored mog kreveta dok ne zaspim.
Nikada nije tražila novac.
Nikada nije rekla da joj je teško.
A znam da jeste bilo.
Jedne noći probudio sam se i čuo je kako plače u kuhinji. Razgovarala je telefonom s mužem i govorila mu da ne zna kako će platiti račune jer je ponovo uzela neplaćeno odsustvo da bi bila uz mene.
Tada sam odlučio da joj ostavim nešto što će joj jednog dana olakšati život.“
Ivani su suze tekle niz lice.
Marina je ćutala.
Notar je nastavio:
„Draga moja Marina, možda ćeš se naljutiti kada ovo čuješ. Ali želim da znaš da te nikada nisam volio manje od tvoje sestre.
Samo sam želio da Ivana konačno dobije nešto zauzvrat za godine koje je nesebično poklonila meni.
Kuća je vaša zajednička uspomena.
A zemljište je moj posljednji način da joj kažem hvala.“
U prostoriji je zavladala potpuna tišina.
Marina je spustila pogled i počela nervozno vrtjeti prsten na ruci.
„Nisam znala da je bilo toliko teško“, prošaputala je.
Ivana ju je pogledala.
„Zvala sam te, Marina. Mnogo puta. Govorila sam ti da tata nije dobro, da mi treba pomoć. Ali uvijek si imala neki razlog da ne dođeš.“
Marina je počela plakati.
„Mislila sam da pretjeruješ. Mislila sam da želiš da se osjećam krivom.“
„Nisam željela ništa osim da tata ponekad vidi i tebe.“
Tada je notar zatvorio testament, ali nije ustao.
„Postoji još nešto“, rekao je.
Iz ladice je izvadio malu smeđu kovertu.
„Vaš otac je tražio da vam ovo predam tek nakon što pročitam testament.“
Na koverti je pisalo:
„Za moje dvije kćerke. Otvorite zajedno.“
Marina i Ivana su se pogledale.
Ivana je polako otvorila kovertu.
Unutra je bila stara fotografija njih dvije iz djetinjstva. Na slici su stajale ispred kuće, zagrljene, dok ih je otac držao za ramena.
Iza fotografije nalazilo se kratko pismo.
„Moje djevojčice,
Ako ovo čitate, znači da više nisam s vama.
Znam da ćete se možda posvađati oko imovine. Zato vas molim samo jedno: nemojte dozvoliti da kuća i novac unište ono što smo gradili cijelog života.
Sjećate li se kada ste bile male i kada je Marina pala s bicikla? Ivana je tada imala samo šest godina, ali je trčala kući i plakala više nego povrijeđena sestra.
A kada je Ivana krenula u školu, Marina ju je svakog jutra držala za ruku.
Tada niste pitale koja od vas ima više.
Imale ste jedna drugu.
To je bilo moje najveće bogatstvo.“
Marina je briznula u plač.
Okrenula se prema Ivani i rekla:
„Oprosti mi. Nisam bila tu kada si me najviše trebala.“
Ivana je dugo ćutala, a zatim pružila ruku sestri.
„Ne mogu vratiti vrijeme, Marina. Ali možemo prestati da se svađamo.“
Zagrlile su se prvi put nakon mnogo godina.
Mislile su da je tu kraj očevih iznenađenja.
Međutim, notar je tada iz fascikle izvadio još jedan dokument.
„Postoji nešto što vaš otac nije želio da saznate dok ste bile mlađe.“
Obje su ga zbunjeno pogledale.
„Kakva tajna?“, upitala je Marina.
Notar je duboko uzdahnuo.
„Parcela koju je ostavio Ivani nije obična zemlja. Prije tri godine jedna građevinska kompanija ponudila je vašem ocu ogromnu sumu novca za nju.“
„Koliko?“, upitala je Ivana.
Notar je izgovorio iznos.
„Četiristo pedeset hiljada eura.“
Marina je problijedjela.
Ali notar još nije završio.
„Vaš otac je odbio ponudu. Ne zbog novca, nego zbog onoga što se nalazi na toj parceli.“
Ivana je zbunjeno upitala:
„Šta se tamo nalazi? Pa to je obična livada!“
Notar je izvadio požutjelu fotografiju male stare kuće.
„Ne, Ivana. Na toj zemlji nekada je živjela jedna žena. Vaš otac je godinama čuvao njenu tajnu.“
Marina je uzela fotografiju, pogledala lice žene i odjednom prekrila usta rukom.
„Bože moj… Pa ovu ženu poznajem! Ona je dolazila kod nas dok smo bile djeca!“
Notar je klimnuo glavom.
„Upravo tako. A vaš otac je ostavio još jedno pismo u kojem objašnjava ko je ona bila i zašto je njena posljednja želja povezana upravo s vama dvjema.“
Kada su pročitale prvu rečenicu tog pisma, obje sestre su zanijemile. Jer tajna koju je njihov otac čuvao više od četrdeset godina mogla je potpuno promijeniti sve što su znale o svojoj porodici…