
Pavle Vuisić, jedan od najupečatljivijih glumaca jugoslovenskog filma, bio je čovek suprotnosti: umetnik koji nije voleo umetnost kojoj je pripadao, glumac koji nije želeo da glumi, legenda koja je prezirala slavu.
Svoju najupečatljiviju anegdotu imao je u filmu Otac na službenom putu, ali ga nisu svi pamtili samo po humoru. Mnogi su za Pavla znali da kažu da je prek čovek.
Njegov odnos prema glumi bio je surov, ogoljen i potpuno lišen iluzije – smatrao ju je zanatom dostupnim svakome ko je imalo iznad proseka, pa čak i nečim što ne zaslužuje status umetnosti.
Ipak, upravo ta njegova iskrenost, netipičan pogled na profesiju i skromnost koja je graničila sa potpunim povlačenjem iz sveta medijske pažnje, učinili su ga jednim od najvećih ikada kad je u pitanju domaća kinematografija.
Rade Šerbedžija je, prisećajući se trenutaka provedenih s Vuisićem i rediteljem Živoradom Pavlovićem, preneo gotovo poetsku definiciju njegove veličine. „Znaš li zašto je Vuisić najbolji?“ pitao je Žika. „Zato što ne glumi.“ U totalu – običan čovek. U krupnom kadru – svemir. Bez reči, bez pokreta, s pogledom u daljinu koji stane vreme. To je bila njegova umetnost: da ne radi ništa, a da izazove sve.
Vuisić je glumu posmatrao kao posao u kojem prepoznaje apsurd, ali i odgovornost. Bio je ogorčen zbog licemerja sveta u kojem je živeo i glumio, često razočaran sistemom, ljudima i pravilima. Bio je pesnik zatvoren u telu glumca, ali bez potrebe da svoju poeziju ikada pretoči u stihove – izražavao ju je tišinom, pogledom, odsustvom svega suvišnog.
Kao i ceo svoj život, i smrt je želeo da zadrži samo za sebe. Kada se razboleo, nestao je. O njemu je znala samo njegova supruga Mirjana. Nije želeo sažaljenje, nije želeo pompu, a najmanje komemoracije s govorima i pogrebnim protokolima. I sam je rekao: „Nemoj slučajno da mi organizuješ ovo“, aludirajući na komemoraciju svog kolege Bate Janićijevića.
Njegova sahrana prošla je tiho, bez čitulja, bez prisustva javnosti, bez pompe. Samo Mirjana i sveštenici. Pop nije znao koga sahranjuje. Ljuba Tadić je tek slučajno saznao, danima kasnije. I dok su telefoni u Udruženju glumaca neprestano zvonili, Vuisić je već bio tamo gde se ne glumi, gde se ćuti – zauvek.
Do kraja je ostao dosledan sebi. Čovek koji je znao sve, zasitio se sveta i odlazio tiho, kao što je i živeo – bez pozdrava, bez aplauza, bez poslednje scene. Njegova Mirjana, koja ga je volela i razumela, ispoštovala je svaku njegovu želju. A zatim, samo sedam dana nakon sahrane – otputovala na more. Možda da ćuti pored mora, kao što je on ćutao pored Save, uz rakiju, uz svoje najbliže.
Jer za neke veličine, tišina je najdostojniji aplauz.