Dijelili su zajedničku bolničku sobu, ležali krevet do kreveta. Jadali se jedan drugom, tražili slamku spasa, jer saznanje da su dobili doživotnog “druga” koji im ne želi dobro i neće ih pustiti na miru, nije im davalo mirnog sna.
Nije bilo druge, nego se uhvatiti u koštac sa bolešću.
U nekih desetak godina života s dijabetesom pedesetogodišnjaci Nedžad Hamzić i Hajrudin Fetić uz okoline Zenice prošli su ono najgore. Oni su se upoznali prošle godine u zeničkoj bolnici kao teški šećeraši. Nevolja, bolest i muka su ih spojili, a borba za pobjedu zbližila.
Do tada su svaki na svoj način borili se kroz život. Obojica su imali blistave i bolne trenutke, a nakon što su primijetili klasične simptome dijabetesa, dobili su i zvaničnu medicinsku dijagnozu.
Priznaju da nije bilo jednostavno suočiti se sa takvom doživotnom presudom na inzulin, poseban režim ishrane, strahove da bolest ne “podivlja” pa od njih napravi još veće invalide. Bilo je trenutaka kada im se okretao cijeli svijet, čak i pogled na njega.
Prvi okidač
Hajrudin Fetić se sjeća prvih simptoma. Počelo je sa velikom žeđu, kaže da je dnevno pio po šest-sedam litara vode, naglo je gubio težinu. Prvi kontrolni nalaz pokazivao je visinu šećera 15.
Nedžad Hamzić, danas 50-godišnji penzioner, a bio je rudarski nadzornik, pripadnik Armije BiH, HVO-a, HOS-a… vjeruje da je dijabetes zaradio nakon izuzetno burnog i stresnog perioda u životu. Kao 28-godišnjak, k’o od brda odvaljen, snažan i odvažan borac, do tada pripadnik HOS-a i HVO-a, 1993. godine u Žepču su ga strpali u logor, kojeg je formirao HVO.
Proveo je tamo 274 dana pakla, torture, bio svjedokom ubistava, silovanja, zlostavljanja…
Bilo je pitanje dana kada će se pojaviti “prvi okidač” u organizmu. “Puklo je” u jesen 2007. godine. Kaže, da je nekoliko dana bio komiran. Nakon što su u Hitnoj pomoći utvrdili vrijednost šećera 26,9, odmah su ga smjestili u bolnicu.
Terapijama su ga povratili u život, otpustili iz bolnice, uz riječi:
– Nemamo ništa više s vama. Uredno uzimajte inzulin, mijenjajte režim ishrane, okrenite se zdravom životu i učite živjeti s dijabetesom!
Jedno vrijeme je Nedžad, kaže, uredno primao inzulin, kontrolirao vrijednosti šećera koje su varirale. Međutim, nakon posjete prijatelju u Split, koji je deset godina kao šećeraš održavao vrijednosti šećera oko 10, uz pomoć ishrane, tableta i čajeva, i on je u tom periodu uspio promijeniti navike, stvorio je nove obrasce ponašanja. Odlučio je ostaviti inzulin, a primijeniti tu “recepturu za koliko-toliko normalne vrijednosti šećera”.
– Bilo mi je fino, šećer se kretao oko 10. Tako sam živio skoro pet godina – sjeća se tih vremena Nedžad, a onda, uz dubok uzdah i podrhtavanje glasa nastavlja:
Imam sina jedinca. Trideset mu je godina. U junu, tačnije 28. 06. 2012. je stradao u saobraćajnom udesu. Udarilo ga vozilo Ministarstva pravosuđa ZE-DO kantona. Mjesecima sam strepio i borio se za njegov život. Preživio je, ali je ostao invalid.
Burne stranice
Nakon sinovog udesa i višemjesečne borbe za njegov život popustili su i ostali “okidači”. A na sina je najslabiji; jedinac mu je i uz to samohrani otac. Uz sve to vlastodršci u ZE-DO kantonu, kako kaže, pokušavaju na sve načine da njega okrive za nesreću. Još dok je dijete bilo u komi napisali su mu krivičnu prijavu, a za glavnog svjedoka postavili vozača ministarskog vozila!?
– Bila je to borba sa vjetrenjačama. Liječenje i borba ljekara za sinov život u Zenici i Sarajevu. Mjesec dana je bio u komi. Tada je moj život bio nebitan, samo mi je bilo važno da on preživi. Hvala Bogu, preživio je, mada je ostao i dalje invalid. Još su potrebne neke medicinske intervencije da bi stao na noge i progovorio kako treba, ali nam nedostaje oko 40.000 eura – priča Nedžad.
Kako stres i dijabetes obično idu ruku pod ruku, pritisnut brigama i tmurnim mislima, Nedžad je tokom 2013. godine ponovo kod ljekara zbog naglog porasta vrijednosti šećera. Uslijedili su učestali odlasci ljekarima, bolnički tretmani, te potraga za adekvatnom terapijom.
Za sve se snalazio, ali protiv stresa nije imao terapije. Veli da i ne zna koliko puta je poželio da stres pošalje poštom negdje daleko, da ga njegov otac, inače poštar u zeničkom kraju, pošalje negdje na adresu bez adrese. Ali, nije išlo… Nije bilo lahko dovesti brojne stvari u red, jer je život pisao burne stranice.
Krajem 2014. godine zbog neusaglašenih vrijednosti šećera ponovo će završiti u zeničkoj bolnici. Vrijednosti šećera su varirale od 12 do 25. Kaže, raspametile su ga. Ni ljekari nisu imali odgovora na ta “divljanja”.
Nakon osam mjeseci…
Tih dana na bolnički tretman u Zenicu će stići i Hajrudin Fetić. Kod njega aparat nije mogao izmjeriti vrijednost šećera; toliko je bio visok. Dijelili su zajedničku bolničku sobu, ležali krevet do kreveta. Jadali se jedan drugom, tražili slamku spasa, jer saznanje da su dobili doživotnog “druga” koji im ne želi dobro i neće ih pustiti na miru, nije im davalo mirnog sna. Nije bilo druge, nego se uhvatiti se u koštac sa bolešću.
Dobili su, pričaju, terapiju, savjete, lijekove… Medicinska sestra objasni kako da sami sebi daju inzulin, doktorica propiše lijekove i – do novog susreta!?
– I primjenjivali smo te terapije. Poneke lijekove teže nabavljali, ponekad preskakali terapije, sve je zavisilo od finansija. Mi smo za održavanje šećera pod kontrolom mjesečno za liječenje morali izdvajati po 400 KM. Šećerašu se nudi samo jedna mogućnost: ako imaš novac kupi, a ako nemaš umri! – kazuje Nedžad Hamzić.
Pritisnuti besparicom i brigom za zdravlje, početkom ove godine Hajrudin Fetić će se sjetiti jedne priče iz “Aure” o konjičkom travaru Krnjiću. Stupit će u kontakt s Mirsadom Krnjićem i naručiti po jednu terapiju. Nisu bili pretjerani optimisti, ali…
– Hvala Bogu, uspjelo je. Krnjić nam je kazao da terapija traje 40 dana, a ja sam za 32 dana smirio šećer. Kod Hajrudina je to išlo brže. On je već nakon 20 dana imao vrijednosti između 6 i 6 – priča nam Nedžad i dodaje da su za biljnu terapiju izdvajali po 120 KM.
Danas oni pričaju o dijabetesu, kao teretu iz prošlih vremena. Uzeo im je dio života, uskratio neke životne radosti. Ali, ne žale. Jer, evo prošlo je već osam mjeseci, a tragova šećernoj bolesti nema. Sretni su, zdravi, a osmijeh od uha do uha. Žive “punim plućima”.
Ponekad iz radoznalosti provjeravaju visinu šećera. I svaki put zatrepere od radosti. Šećer je u normali! Jedu sve što im organizam poželi. Popiju ponekad čajeve koje im je Krnjić preporučio, ali i pokoju pivulju. Znaju dati duši oduška, ućeifiti, zameračiti. Nazdravljaju pobjedi šećerne bolesti.
Sanjali su da nemaju dijabetes! San se ostvario; oni više nemaju dijabetes ni u budnom stanju. Oni su pobijedili opaku bolest zahvaljujući prirodi – čudotvornom Konjičkom sirupu i biljnoj terapiji travara Mirsada Krnjića.
Skinuti s hemije
Ne kriju zadovoljstvo naši sagovornici nakon pobjede dijabetesa TIP 2 prirodnom terapijom Mirsada Krnjića. Vele “skinuli” su se sa hemije.
– Konjički sirup je pokrenuo gušteraču; ona radi. Za razliku od inzulina i tablete koje je ne pokreću, nego je drže u nekom stanju “mrtvila” – kaže Nedžad.
Naš sagovornik iznosi i detalj iz ljekarske ordinacije. Kada je njegov doktor vidio nalaze i vrijednost šećera 4,9, od zbunjenosti samo je kazao:
– Ovo nije moguće. Mora da je neka greška!
Hamzić mu je kazao šta je koristio. Ljekar nije osporio tu terapiju, ali je diplomatski odgovorio da se mora biti oprezno kod svake terapije, ali i da pacijent ima pravo da traži sebi lijeka na svim mjestima i na sve četiri strane svijeta.
Bolna su svjedočenja Nedžada Hamzića o logorskim danima u Žepču. Kaže, da je tamo završio samo zbog imena i prezimena, iako je bio i ostao Bosanac sa dna kace. Dijete je iz miješanog braka, otac Bošnjak, majka Hrvatica. Ali, tadašnjim vladarima u Žepču – HVO-u nije odgovaralo Nedžadovo ime, baš kao ni imena, prezimena i vjera oko hiljadu logoraša Bošnjaka.
Izvor: aura.ba
