
Baka ju je nježno uhvatila za ruku, pogledala je u oči i rekla:
„Dijete moje, nemoj plakati zbog života koji tek počinje. Znam da si mlada, znam da si se uplašila i da misliš kako je za tebe sve završeno. Ali zapamti jedno: brak nije zatvor, a dijete nije kazna. Samo te molim, nikada ne dozvoli da zbog tuđih očekivanja zaboraviš ko si ti.
Ako te muž bude poštovao, poštuj i ti njega. Ako te bude volio, čuvaj tu ljubav. Ali ako ikada počneš da gubiš sebe, sjeti se da i ti imaš pravo na sreću.“
Djevojka je tada prvi put nakon mnogo dana prestala plakati. Zagrlila je baku i tiho joj šapnula:
„Bako, samo se bojim da više nikada neću biti ona ista djevojka.“
Baka joj je obrisala suze i odgovorila:
„Nećeš, dušo. Život nas sve promijeni. Ali nemoj dozvoliti da te promijeni toliko da zaboraviš koliko vrijediš.“
Te riječi nikada nije zaboravila. A ono što se dogodilo nekoliko mjeseci nakon svadbe pokazalo joj je koliko je baka zapravo bila u pravu…