
Kada sam je zagrlila, dugo je plakala u mom naručju. Rekla mi je da nije željela da ispadne nezahvalna, ali da se osjećala kao da njen trud i godine školovanja nikome nisu važni. Objasnila sam joj da poklon ne određuje ljubav i da ne treba da se poredi s drugima. Rekla sam joj da sam heklala od srca i da mi je najvažnije bilo da vidi koliko sam ponosna na nju. Nekoliko dana kasnije pozvala me je i rekla da želi da sačuva moj poklon zauvijek. Tada sam shvatila da joj nije bio potreban skup automobil da bi bila srećna, već da zna da ima nekoga ko je voli bez obzira na sve. A ono što mi je kasnije rekla rasplakalo me je više nego bilo šta drugo…