„Gospodine, kvar nije mali. Moram prvo detaljno da pregledam motor, pa ću vam reći koliko će popravka trajati.“
On me pogleda preko skupih naočara i nervozno odgovori:
„Slušaj, majstore, mene ne zanima šta je pokvareno. Imam važan sastanak za dva sata. Platiću koliko treba, samo završi posao!“
Prepoznao sam isti onaj bahati ton kojim je prije mjesec dana vrijeđao onu siromašnu djecu na semaforu.
Duboko sam udahnuo i rekao:
„Novcem možete platiti popravku, gospodine, ali ne možete kupiti vrijeme koje je potrebno da se posao uradi kako treba.“
On se nasmijao podrugljivo.
„Svi vi majstori ste isti. Samo gledate kako da izvučete što više para.“
Nisam odgovorio. Otvorio sam haubu i počeo da pregledam motor.
Nakon dvadesetak minuta pronašao sam problem. Jedan dio sistema za hlađenje bio je ozbiljno oštećen, a motor je već pokazivao znakove pregrijavanja.
Objasnio sam mu da automobil ne bi trebalo voziti dok se kvar ne otkloni.
„Koliko će me to koštati?“, upitao je.
Rekao sam mu okvirnu cijenu.
Odmahnuo je rukom.
„Sitnica. Samo požuri.“
Dok sam radio, iz džepa mu je zazvonio telefon. Izašao je ispred radionice i počeo glasno da razgovara.
„Rekao sam ti da me ne zoveš zbog gluposti! Ako nemaju para za kiriju, neka se snađu! Nisam ja socijalna ustanova!“
Nisam mogao da vjerujem koliko čovjek može biti hladan.
Nakon sat vremena vratio se i pitao je li gotovo.
„Još malo“, odgovorio sam.
Tada sam odlučio da mu postavim pitanje koje me je mučilo od onog dana na semaforu.
„Gospodine, mogu li vas nešto pitati?“
„Šta sad?“
„Sjećate li se prije mjesec dana, na semaforu kod glavne pošte, kada su vam dva dječaka prišla da operu stakla?“
Pogledao me zbunjeno.
„Kakvi dječaci?“
„Dvojica mališana. Možda deset godina. Polili ste ih vodom i smijali im se.“
Na trenutak je zaćutao, a zatim se nasmijao.
„Aha, oni mali prosjaci! Pa šta? Trebalo je da im dam sto evra zato što su mi uprljali auto?“
Spustio sam alat i pogledao ga pravo u oči.
„Ne, gospodine. Niste morali da im date ništa. Ali niste morali ni da ih ponižavate.“
Lice mu se promijenilo.
„Slušaj ti mene, majstore! Ja sam došao da mi popraviš auto, a ne da mi držiš predavanja!“
Mirno sam odgovorio:
„U pravu ste. I automobil ću vam pošteno popraviti. Ali morate znati da sam ja nekada bio jedno od te djece.“
Pogledao me iznenađeno.
„Kako to misliš?“
„Odrastao sam bez oca. Majka je čistila tuđe kuće, a ja sam kao dječak prao šoferšajbne da bismo imali za hljeb. Znam kako je kada te ljudi gledaju kao da manje vrijediš.“
Prvi put nije imao spreman odgovor.
Nastavio sam:
„Jednog dana prišao sam automobilu jednog gospodina. Nisam tražio milostinju, samo sam želio da zaradim nekoliko dinara. On je izašao, uhvatio me za rame i rekao da dođem sutra u njegovu radionicu.“
Čovjek je ćutao.
„Taj gospodin me je naučio zanatu. Dao mi je prvi pravi posao. Zahvaljujući njemu danas imam ovu radionicu i mogu pošteno da izdržavam svoju porodicu.“
Pogledao sam ga i dodao:
„Jedan čovjek me je mogao poniziti i otjerati. Umjesto toga, pružio mi je šansu. To je razlika između bogatog čovjeka i velikog čovjeka.“
Nastala je neprijatna tišina.
Završio sam popravku, provjerio motor i pružio mu račun.
Pogledao je iznos, izvadio novčanik i ostavio mnogo više novca nego što je trebalo.
„Zadrži kusur“, rekao je.
Odmahnuo sam glavom.
„Ne treba, gospodine. Naplaćujem samo svoj rad.“
Pogledao me kao da prvi put u životu nije znao šta da kaže.
Uzeo je kusur, sjeo u automobil i otišao bez riječi.
Mislio sam da ga više nikada neću vidjeti.
Ali tri dana kasnije, dok sam otvarao radionicu, ispred kapije ugledao sam isti crni Audi.
Pored automobila stajao je on, ali ovog puta nije bio sam.
Sa njim su bila ona ista dva dječaka sa semafora!
Prišao sam im zbunjeno.
„Šta se dešava?“
Čovjek je spustio pogled i rekao:
„Majstore, došao sam da ti se izvinim. Ali nisam došao samo zbog toga.“
Zatim je stavio ruku na rame starijeg dječaka.
„Poslije našeg razgovora nisam mogao da spavam. Sutradan sam otišao na onaj semafor i potražio ih. Saznao sam gdje žive.“
Zastao je, a glas mu je zadrhtao.
„Žive sa majkom i mlađom sestrom u jednoj trošnoj sobi. Otac im je umro prije dvije godine. Dječaci peru stakla da bi kupili hranu.“
Osjetio sam knedlu u grlu.
„I šta ste uradili?“, upitao sam.
„Kupio sam im odjeću, hranu i platio zaostalu kiriju. Ali shvatio sam da im to neće trajno riješiti probleme.“
Zatim je izvadio fasciklu.
„Razgovarao sam sa njihovom majkom. Ponudio sam joj posao u svojoj firmi, uz redovnu platu. Dječacima sam obećao da ću pomoći da nastave školovanje.“
Nisam mogao vjerovati da slušam istog čovjeka.
Ali onda je stariji dječak izvadio iz džepa mali, izgužvani papir.
„Čiko, mama je rekla da vam ovo dam.“
Otvorio sam papir.
Na njemu je bila stara fotografija muškarca ispred automehaničarske radionice.
Odmah sam ga prepoznao.
Bio je to čovjek koji je mene prije trideset godina sklonio sa ulice i naučio me zanatu!
Ruke su počele da mi drhte.
„Odakle vam ova fotografija?“, upitao sam dječaka.
„To je naš deda“, odgovorio je. „Mama kaže da je nekada imao radionicu i pomagao siromašnoj djeci.“
Sjeo sam na stolicu jer nisam mogao da stojim.
Čovjek kojem sam dugovao sve što sam postao preminuo je prije nekoliko godina. Izgubili smo kontakt nakon što sam se preselio u drugi grad.
A sada su preda mnom stajali njegovi unuci.
Zagrlio sam dječake i zaplakao.
Bogati gospodin je zbunjeno posmatrao cijeli prizor.
Kada sam mu objasnio ko je njihov deda bio za mene, i njemu su oči zasuzile.
Tada sam rekao nešto što nikada neću zaboraviti:
„Gospodine, vi ste danas učinili dobro djelo. Ali ova djeca neće ostati sama. Njihov deda je meni nekada otvorio vrata svoje radionice. Sada je red na mene da njima otvorim svoja.“
Od tog dana njih dvojica su često dolazila kod mene poslije škole. Učili su, jeli sa mojom porodicom i polako zavoljeli automobile.
A čovjek sa Audijem počeo je redovno da pomaže njihovoj majci.
Mislio sam da je priča dobila najljepši mogući kraj.
Ali šest mjeseci kasnije taj bogati čovjek ponovo je došao u moju radionicu. Ovog puta bez automobila, bez skupog odijela i sa suzama u očima.
Sjeo je preko puta mene i izgovorio:
„Majstore, sada sam ja ostao bez svega. Izgubio sam firmu, novac i prijatelje. Svi su mi okrenuli leđa. Došao sam da te zamolim za jednu stvar…“
Ono što je tada zatražio od mene pokazalo mi je da život zaista umije da vrati čovjeku i dobro i loše, ali nikada onako kako očekujemo…