„U redu, riješit ću se derišta, ali ne onako kako ti misliš“, rekao je tata mirnim glasom.
Maćeha se zadovoljno nasmijala, misleći da je pobijedila. Ja sam stajala pored vrata, a suze su mi tekle niz lice. Nisam mogla vjerovati da će me čovjek koji me sam odgajao poslije mamine smrti sada odbaciti zbog žene koju poznaje samo nekoliko mjeseci.
Tata je prišao meni, zagrlio me i rekao: „Idi u svoju sobu, spakuj najvažnije stvari. Večeras odlazimo.“
Pogledala sam ga zbunjeno. „Tata, gdje idemo?“
„Tamo gdje te niko više neće vrijeđati, dušo moja.“
Maćehi je osmijeh istog trenutka nestao s lica. Počela je vikati da je pogrešno razumio i da se samo šalila. Ali tata je ostao odlučan.
„Moju kćerku niko neće nazivati derištem. Ona je izgubila majku sa sedam godina i dovoljno je propatila. Mislio sam da ćeš joj pružiti ljubav koju joj nedostaje, a ti si joj zagorčala život.“
Tada je maćeha počela plakati i moliti ga da joj oprosti. Obećavala je da će se promijeniti, ali tata joj više nije vjerovao.
Te noći otišli smo kod bake. Prvi put poslije tri mjeseca zaspala sam mirno, bez straha od toga šta će me dočekati narednog jutra.
Nekoliko dana kasnije tata mi je rekao da je pokrenuo razvod. Mislila sam da je tu kraj naše ružne priče.
ALI ONDA JE JEDNOG JUTRA NA NAŠA VRATA STIGLA POLICIJA. KADA SAM ČULA ZAŠTO TRAŽE MOJU MAĆEHU, SHVATILA SAM DA JE TATA SPASIO NE SAMO MOJE DJETINJSTVO VEĆ MOŽDA I NAŠE ŽIVOTE…