Nisam mogla vjerovati svojim očima. Na dokumentu je jasno pisalo moje ime i prezime, a ispod njega stajao je potpis mog pokojnog muža.
Sjela sam na krevet i ponovo pročitala svaku riječ. Kako je moguće da šest godina živim u stanu koji je na moje ime, a da to nisam znala?
Moj sin je cijelo vrijeme tvrdio da je stan njegov, da ga je otac njemu ostavio i da ja tu živim samo zahvaljujući njegovoj dobroj volji.
A sada sam u rukama držala papir koji je govorio nešto sasvim drugo.
Sutradan sam otišla kod advokata. Ponijela sam sve dokumente koje sam pronašla.
Nakon što ih je pažljivo pregledao, rekao mi je:
„Gospođo, ovo izgleda kao ugovor kojim je vaš suprug prenio stan na vas. Moramo provjeriti zemljišne knjige i da li je prenos pravilno upisan.“
Nakon provjere, advokat me je pogledao i nasmiješio se.
„Gospođo, vi ste upisani kao jedini vlasnik ovog stana. Vaš sin nema pravo da vas tek tako izbaci.“
U tom trenutku počela sam plakati.
Ne zbog stana, nego zbog činjenice da je moj pokojni muž mislio na mene čak i onda kada više nije mogao biti uz mene.
Advokat mi je pokazao još jedan papir. Bilo je to pismo koje je moj muž ostavio zajedno s dokumentacijom.
Na njemu je pisalo:
„Draga moja, znam da si cijelog života stavljala druge ispred sebe. Odgajala si našeg sina, brinula o meni kada sam bio bolestan i nikada nisi tražila ništa zauzvrat. Zato sam želio da barem u starosti imaš svoj mir i krov nad glavom.“
Ruke su mi drhtale dok sam čitala.
A onda je slijedila rečenica koja me je potpuno slomila.
„Ako naš sin jednog dana zaboravi koliko si se žrtvovala za njega, želim da znaš da ti nikome ne duguješ objašnjenje zašto živiš u svom domu.“
Te večeri sin je došao da provjeri jesam li počela pakovati stvari.
„Mama, nadam se da si našla stan. Ne želim da se svađamo kada istekne mjesec dana.“
Mirno sam ga pogledala.
„Sine, sjedi. Moramo razgovarati.“
Izvadila sam dokument i stavila ga na sto.
Čim je ugledao očev potpis, promijenio je izraz lica.
„Odakle ti to?“ upitao je nervozno.
„Pronašla sam među očevim stvarima. Danas sam bila kod advokata.“
Nastala je tišina.
„Stan je moj, sine. Tata ga je ostavio meni.“
Sin je problijedio.
„To nije moguće! Tata mi je obećao da će stan jednog dana biti moj!“
Pogledala sam ga i tiho odgovorila:
„Možda ti je obećao da ćeš ga jednog dana naslijediti. Ali nije ti obećao da ćeš mene izbaciti dok sam živa.“
Počeo je nervozno hodati po sobi, govoreći kako ima kredite, djecu i velike troškove.
Tada sam ga pitala:
„A jesi li se ijednom zapitao gdje ću ja živjeti? Jesi li pomislio kako ću sa svojom malom penzijom plaćati kiriju?“
Nije odgovorio.
A onda sam mu rekla nešto što nije očekivao.
„Neću te izbaciti iz svog života, sine. Ali više ti neću dozvoliti da odlučuješ o mom životu.“
Ustala sam, uzela kofer koji sam danima pakovala i počela vraćati stvari u ormar.
Sin je stajao na vratima i gledao me.
„Mama, stvarno ćeš zbog jednog papira okrenuti leđa svom djetetu?“
Okrenula sam se i odgovorila:
„Ne, sine. Ti si meni okrenuo leđa onog trenutka kada si mi dao trideset dana da napustim vlastiti dom.“
Spustio je glavu i otišao bez riječi.
Mislila sam da je time sve završeno.
Ali tri dana kasnije neko je pozvonio na vrata.
Kada sam otvorila, ispred mene je stajala moja snaha, uplakana, s dvoje unučadi.
„Mama, moram vam nešto priznati. Vaš sin vam nije rekao pravi razlog zbog kojeg je htio da napustite stan.“
Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Kakav razlog?“
Pogledala me je i izgovorila:
„On je prije šest mjeseci uzeo veliki zajam. A čovjek kojem duguje novac već je našao kupca za vaš stan.“
Zaledila sam se.
„Kako može prodavati nešto što nije njegovo?“
Snaha je iz torbe izvadila fasciklu.
„Upravo zato sam došla. Morate vidjeti šta je pokušao uraditi s vašim potpisom.“
Kada sam otvorila fasciklu, shvatila sam da me moj sin nije samo pokušao izbaciti iz stana. Pokušao je uraditi nešto mnogo gore…