…stavila u fioku tri koverte. Na svakoj je bilo napisano ime jednog od njene djece.
Majka je otvorila svoju. Unutra nije bio novac, već staro pismo i nekoliko požutjelih fotografija.
Na vrhu je bakinim rukopisom pisalo:
„Ako ovo čitate, znači da mene više nema. Kredenc nisam čuvala zbog namještaja, već zbog onoga što sam sakrila u njemu.“
Pogledali smo se zbunjeno. Na dnu fioke nalazila se još jedna mala drvena pregrada. Kad smo je pomjerili, pronašli smo metalnu kutiju.
U njoj su bile stare štedne knjižice, nešto nakita i dokumenti za malu parcelu zemlje za koju niko od nas nije znao.
Ali najviše nas je pogodila posljednja poruka:
„Ovo nije bogatstvo. Čuvala sam ga za dan kada nekome od vas bude teško. Nemojte se svađati oko toga. Ako vas novac razdvoji, onda sam ga uzalud čuvala.“
Majka je počela da plače.
Tada smo konačno razumjeli zašto je baka na samrti izgovorila samo jednu riječ — „kredenac“.
Nije mislila na komad starog namještaja.
Mislila je na posljednju stvar kojom je, čak i nakon smrti, željela da sačuva svoju porodicu na okupu.