„Tvoj sin je često u jednom skupom restoranu. Viđaju ga gotovo svake večeri, a priča se da uopšte ne ide na fakultet.“
Nisam htjela da vjerujem. Pomislila sam da je neka zabuna ili trač. Ipak, te noći nisam mogla zaspati.
Sutradan sam ga nazvala i pitala kako napreduju ispiti.
„Odlično, mama. Samo mi treba još malo novca za knjige“, odgovorio je bez imalo oklijevanja.
Tada sam odlučila da prvi put ništa ne pošaljem.
Uzela sam nekoliko slobodnih dana, kupila autobusku kartu i bez najave krenula u grad u kojem je navodno studirao.
Prvo sam otišla na fakultet. Na šalteru sam objasnila ko sam i zbog čega sam došla.
Nakon nekoliko minuta žena je pogledala u računar, pa u mene.
„Gospođo, vaš sin ovdje nije student već skoro dvije godine.“
Osjetila sam kako mi klecaju koljena.
Ali pravi šok uslijedio je kada sam otišla na adresu stana za koji sam svakog mjeseca slala novac.
Vrata mi je otvorila nepoznata žena s malim djetetom u naručju.
Kada sam izgovorila ime svog sina, problijedila je.
„Vi ste njegova majka?“ upitala je.
Klimnula sam glavom.
Tada je otvorila vrata širom i tiho rekla:
„Uđite. Postoji nešto što vam vaš sin već dugo krije…“