Pogledala sam je zbunjeno, ne vjerujući svojim ušima. Žena čovjeka s kojim sam već šest mjeseci bila u tajnoj vezi sjedila je preko puta mene i nudila mi duplo više novca samo da otkrijem šta njen muž krije.
„Zašto jednostavno ne pozovete policiju ili ne provjerite sami?“, upitala sam.
Nasmijala se, ali u njenom osmijehu nije bilo ni trunke radosti.
„Zato što je ta kancelarija zaključana čak i za mene. A ti si jedina osoba kojoj moj muž trenutno vjeruje.“
Pristala sam, ali sam već tada osjećala da ulazim u nešto mnogo opasnije nego što sam mogla zamisliti.
Narednog petka, dok je direktor bio na poslovnom sastanku, uzela sam ključ koji je uvijek nosio u unutrašnjem džepu sakoa. Ruke su mi drhtale dok sam otključavala vrata njegove privatne kancelarije.
Unutra nije bilo ničeg neobičnog. Veliki radni sto, nekoliko ormara i sef iza slike na zidu.
Ali onda sam primijetila malu crvenu fasciklu na kojoj je pisalo moje ime i prezime.
Otvorila sam je i ostala bez daha.
Unutra su bile moje fotografije, kopija lične karte, podaci o mojoj porodici, pa čak i fotografije kuće u kojoj sam odrasla.
Na posljednjem papiru pisalo je:
„Djevojka ne smije saznati ko joj je pravi otac dok se ne završi prenos imovine.“
Srce mi je gotovo stalo. Nisam razumjela šta to znači.
U tom trenutku telefon mi je zazvonio. Bila je to direktorova žena.
„Jesi li pronašla fasciklu?“, upitala je uznemireno.
„Jesam, ali zašto su unutra moji podaci?“
Nastala je duga tišina, a onda je izgovorila:
„Slušaj me pažljivo. Odmah izađi iz kancelarije. Moj muž nije slučajno izabrao baš tebe.“
Prije nego što sam uspjela bilo šta da kažem, začula sam korake iza sebe.
Okrenula sam se i ugledala direktora na vratima.
Nije izgledao iznenađeno. Samo se nasmiješio i rekao:
„Znao sam da ćeš jednog dana pronaći tu fasciklu. Sada je vrijeme da saznaš zašto sam ti zapravo ponudio stan i automobil.“
A kada mi je pokazao fotografiju moje majke staru 25 godina, shvatila sam da je cijeli moj život bio zasnovan na jednoj velikoj laži…