Ruke su mi drhtale dok sam otvarala kovertu. Unutra je bilo nekoliko požutjelih fotografija, jedan stari dokument i pismo napisano rukom.
Na vrhu pisma stajalo je:
„Ako ovo čita Draganova supruga, vrijeme je da sazna istinu koju njen muž krije više od dvadeset godina.“
Srce mi je počelo ubrzano lupati. Konobar je sjeo preko puta mene i rekao:
„Gospođo, čovjek kojeg vi poznajete kao Dragana nekada se zvao Nikola. Bio je moj najbolji prijatelj. Zajedno smo odrasli, zajedno radili i zajedno prošli kroz nešto o čemu niko nikada nije smio govoriti.“
Pogledala sam ga zbunjeno.
„Ali zašto bi moj muž promijenio ime? Šta je toliko strašno uradio?“
Konobar je duboko uzdahnuo.
„Godine 1999. dogodila se nesreća. Nas trojica, Milan, Goran i Nikola, vraćali smo se s jednog slavlja. Automobil je sletio s puta. Milan je poginuo, Goran je teško povrijeđen, a Nikola je nestao.“
Osjetila sam hladnoću niz leđa.
„Kako mislite, nestao?“
„Svi su vjerovali da je i on mrtav. Ali nekoliko mjeseci kasnije saznao sam da je živ i da koristi drugo ime.“
U tom trenutku sjetila sam se svih onih noći kada bi moj muž ustajao zbog telefonskih poziva. Sjetila sam se kako nikada nije želio da posjetimo mjesto u kojem je odrastao i kako je uvijek mijenjao temu kada bih ga pitala za roditelje.
Konobar mi je pružio još jednu fotografiju.
Na njoj je moj muž stajao pored mlade žene koja je u naručju držala bebu.
Na poleđini je pisalo:
„Nikola, Jelena i naš sin Stefan – 1998.“
Svijet mi se srušio.
„Hoćete da kažete da je moj muž imao ženu i dijete prije mene?“
Konobar je spustio pogled.
„Ne samo da ih je imao, gospođo. Njegov sin ga već dvadeset pet godina traži.“
Nisam mogla da progovorim.
Dvadeset godina dijelila sam krevet, dom i život s čovjekom za kojeg sam vjerovala da ga poznajem bolje od ikoga.
A sada sam saznala da čak ni njegovo ime nije pravo.
Kada sam se vratila kući, Dragan je sjedio u dnevnoj sobi i gledao televiziju.
Spustila sam fotografiju na sto.
Čim ju je ugledao, lice mu je problijedjelo.
„Odakle ti ovo?“ upitao je drhtavim glasom.
„Mislim da je pravo pitanje ko si ti zapravo, Nikola.“
Počeo je plakati. Prvi put za dvadeset godina vidjela sam svog muža potpuno slomljenog.
A onda je izgovorio nešto zbog čega sam morala sjesti.
„Nisam pobjegao od svoje porodice. Pobjegao sam jer su mi rekli da su moja žena i dijete mrtvi. A čovjek koji ti je dao tu kovertu zna ko mi je to slagao.“
Gledala sam ga u nevjerici.
„Ko?“
Podigao je glavu, pogledao me pravo u oči i rekao:
„Onaj konobar nije čovjek za kojeg se predstavlja. Njegovo pravo ime je Goran. I upravo je on razlog zbog kojeg sam prije dvadeset sedam godina izgubio sve.“
Tada je zazvonio telefon.
Na ekranu se pojavio nepoznat broj.
Javila sam se, a s druge strane začuo se glas mladog muškarca:
„Dobar dan. Izvinite što smetam. Tražim čovjeka po imenu Nikola. Mislim da je on moj otac.“
Ali najveći šok tek je uslijedio kada je moj muž čuo ime čovjeka koji mu je dao naš broj…