…mali diktafon.
Da, dobro ste pročitali. Svaki put kada bismo se našli, pored kreveta je stajao mali crni uređaj sa crvenom lampicom.
U početku nisam obraćao pažnju. Mislio sam da je to neki stari radio ili punjač. Međutim, jednog dana primijetio sam da ga uključuje čim uđem u sobu.
„Zašto stalno držiš tu spravu pored kreveta?“ upitao sam je.
Nasmijala se i odgovorila:
„Ma ništa posebno, navika. Nemoj se opterećivati.“
Ali njen odgovor mi nije dao mira.
Jednog popodneva, dok je bila u kupatilu, prišao sam noćnom ormariću i pogledao uređaj.
Na njemu je jasno pisalo: REC – SNIMANJE.
Krv mi se sledila.
Kada se vratila, odmah sam je pitao:
„Čekaj malo! Jesi li ti sve vrijeme snimala naše razgovore?“
Njeno lice se promijenilo.
„Molim te, nemoj odmah da se ljutiš. Mogu sve da objasnim.“
„Šta imaš da objašnjavaš? Zar ti nisam vjerovao?“
Sjela je na krevet i počela da plače.
„Postoji nešto što ti nisam rekla o svom mužu.“
Pogledao sam je zbunjeno.
„Kakve veze tvoj muž ima s ovim?“
Duboko je uzdahnula.
„Prije nekoliko mjeseci pronašla sam poruke koje je razmjenjivao s drugom ženom. Kada sam ga suočila s tim, zaprijetio mi je da će mi, ako ga ostavim, uzeti djecu i uništiti život.“
Nisam znao šta da kažem.
„A kakve veze imaju naši razgovori s tim?“
Spustila je pogled.
„Počela sam da snimam razgovore u kući jer sam željela da imam dokaz njegovih prijetnji. Uređaj je ostao uključen i kada si ti dolazio. Znam da sam pogriješila što ti nisam rekla.“
Bio sam bijesan. Osjećao sam se izigrano.
„Trebalo je da mi kažeš. Nisam pristao da me snimaš.“
Obećala je da će obrisati naše snimke i da to više neće raditi.
Ipak, nešto mi nije dalo mira.
Narednih dana počela je čudno da se ponaša. Rjeđe se javljala, otkazivala naše susrete i stalno govorila da ima problema kod kuće.
A onda me je jednog petka pozvao nepoznat broj.
„Dobar dan. Jesi li ti Nikola?“ upitao je dubok muški glas.
„Jesam. Ko je to?“
„Ja sam suprug žene s kojom se viđaš.“
U tom trenutku srce mi je gotovo stalo.
„Moramo razgovarati. Znam sve.“
Pomislio sam da će mi prijetiti, ali ono što je zatim rekao potpuno me iznenadilo.
„Ne zovem te da se svađamo. Zovem te zato što mislim da smo obojica prevareni.“
Nisam razumio.
„Kako to mislite?“
„Moja žena ti je rekla da imamo troje djece, zar ne?“
„Jeste.“
S druge strane nastala je tišina.
A onda je izgovorio:
„Onda je vrijeme da saznaš zašto je posljednjih šest mjeseci svakog četvrtka odlazila u bolnicu i zašto je tvoje ime zapisano u njenoj medicinskoj dokumentaciji.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Moje ime? Kako je to moguće?“
Muškarac je uzdahnuo.
„Dođi sutra u deset sati u kafić preko puta bolnice. Ponesi ličnu kartu. Postoji nešto što moraš vidjeti.“
Te noći nisam spavao.
A kada sam sutradan stigao u kafić, za stolom me nije čekao samo njen muž.
Pored njega je sjedila žena koju nikada ranije nisam vidio. Ispred njih je ležala fascikla sa mojim imenom.
Čim sam sjeo, nepoznata žena je otvorila fasciklu i rekla:
„Nikola, prije nego što bilo šta saznaš, moram te pitati jedno: da li se sjećaš šta se dogodilo prije sedam godina?“
NASTAVAK SLIJEDI… 😱💔