Uđem ja unutra kao da ništa nisam vidjela. Priđem njihovom stolu, nasmijem se i kažem:
„Dobro veče. Izvinite što prekidam, samo sam došla da vratim nešto što više nije moje.“
Skinem lančić koji mi je poklonio za godišnjicu i spustim ga ispred njega.
Preblijedio je.
„Šta ti radiš ovdje?“ pita me.
„Došla sam da vidim svojim očima ono što sam već odavno osjećala.“
Njegova bivša djevojka je samo spustila pogled. On je počeo da ustaje, da objašnjava kako „nije tako kako izgleda“.
„Nemoj“, rekla sam. „Vidjela sam dovoljno.“
Okrenula sam se i izašla bez svađe, bez vike i bez scene. Te noći nisam oka sklopila, ali ujutro sam otišla na posao uzdignute glave.
Kasnije me je zvao desetine puta. Govorio je da je pogriješio, da je to bio samo trenutak slabosti i da želi da razgovaramo.
Nisam se vratila.
Najteže mi nije bilo što sam ga zatekla s drugom. Najteže je bilo prihvatiti da sam mjesecima osjećala istinu, a ubjeđivala sebe da umišljam.
Od tada sam naučila jedno: kada neko svojim ponašanjem stalno tjera da sumnjaš u njegovu ljubav, ponekad odgovor već znaš — samo još nisi spreman da ga prihvatiš.